Vreme maturskih proslava - Vaš HIPNOTERAPEUT

Vreme maturskih proslava

Opet je došao Juni i vreme maturskih proslava. Gledam na Fejsu sve više slika gde roditelji ispraćaju svoju decu na maturske proslave. Tu su haljine, šminka, frizure, štiklice i naravno selfi. Svi su nasmejani i ponosni, sve izgleda kao dodela oskara za najbolju ulogu. Pitam se, koliko od njih je zaista spremno da bude zvezda svog života? Da li su svesni da je jedna etapa njihovog života, zvana detinjstvo, sada gotova?

„Nije ovo više završena samo jedna školska godina.
Kažu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je gotovo.“

Koliko će to dete iz tog detinjsva poneti sa sobom u život ili se svi samo žure da porastu, zaposle i uklope u većinu? Koliko njih nosi viziju svog života? Koliko njih ima srce ispunjeno ljubavlju prema sebi i prema svetu? Koliko od njih je ispunjeno samopouzdanjem i hrabrošću da prati svoje srce? Koliko njih shvata da je pred njima novi početak, nova šansa za nove kreacije života koja može biti fantastična?

„Opraštamo se,
opraštamo se i strašno dugim nogama
odlazimo u svet.“

Gledam svog sina koji je sad deo te generacije i vidim zbunjenost i tremu od prijemnih ispita i neizvesnosti, koju verovatno cela genaracija ima. I to sve samo zato što to doživljavaju kao procenu njih samih, a ne njihovog znanja iz određenih lekcija. Na tim ispitima niko neće saznati kakvi su oni ljudi zaista, koliko su puta nekome pomogli, koliko su rada i truda uložili da bi neke veštine ili oblasti savladali, koliko su se brinuli o svojoj sestri ili bratu, koliko su lutalica nahranili svojom užinom, koliko su svojih strahova i blokada morali da savladaju da bi preskočili kozlić ili hodali po gredi i sl. To su njihove prave vrednosti, iz tih vrednosti će kreirati svoj život. Tu se krije bogatstvo njihove duše.

Ovaj period godine me uvek nekako navede na razmišljanje o detinjstvu, drugarsvu, snovima, ljubavima, vizijama, igri, odrastanju? Koliko nas je sačuvalo tog Petra Pana u sebi, veselog, nestašnog, koji verno veruje u nešto lepo da bi mogao da leti i smelo sanja, i kreira svoj svet po svojoj meri? Ili smo ga svi negde izgubili baš u ovom periodu kada smo žurili da porastemo i postanemo previše ozbiljni, previše odgovorni i za ono što je naše i za ono što nije, stvorili potrebu da budemo savršeni i nepogrešivi?

Autor: Tamara Vugdragović