Da nam je život bio lep, da smo ispravno učeni, da smo bez stresa i nervoze i teških životnih situacija odrastali i živeli, verovatno nam ne bi trebala. Međutim ne poznajem nikog kome nije potrebna, jer rad na sebi je konstantan rad i konstantno istraživanje, svakom je potreban.
Hipno terapija je do sada najbrži i najefikasniji način kojim sam došla do cilja, da budem srećna, zadovoljna sobom i svime oko sebe.
U sve sam krenula apsolutno laički i ne razmišljajući kako se to radi i kako se hipnoterapija praktično izvodi. Verovala sam hipnoterapeutu, osećala sam da nemam šta da izgubim, jer život mi je bio pretežak, i dole više nije bilo mesta. Želela sam da deluje odmah, da mi napravi čudo, i napravila je. Mogla bih da pišem danima sva iskustva koja sam imala posle rada sa Tamarom, sva pozitivna iznenađenja koja su me sačekala odmah posle prve terapije, a kasnije sve više. Pokušaću da opišem u kratkim crtama, zašto sada stojim sa obe noge na zemlji i zašto sam zahvalna Bogu što mi je dao ovo divno iskustvo.
Prvo bila sam depresivna, ankciozna, neraspoložena, sa tumorom na štitnoj žlezdi, na lekovima za spavanje i antidepresivima, imam svoju firmu u kojoj radim po najmanje 12h dnevno, muž, deca, kuća… Ne znam da li su zadnje dve godine bila stašnija jutra ili većeri, ujutro sam mogla samo da plačem od ružnih misli, a uveće od istih nisam mogla da spavam. Godinama unazad sam se uspavljivala sa različitim lekovima za spavanje i posećivala psihijatra dva puta mesečno. Pri tome sam imala sreće i našla sam jako dobrog psihijatra, ali sve je teklo sporo, rešavali smo tekuće nedeljne situacije, a do tužnih jutra i večeri nismo praktično ni stizali. Mislila sam da je to tako normalno, da je to život, jer 40 godina živim tako. Mislila sam da to ne može da se promeni, da sam ja takva, i da sam previše osećajna i da moj mozak previše radi, i to je to.
Onda me je život poveo, jer sam poželela da imam srećna jutra i vesele večeri, poveo me je u avanturu, i slučajnim spletom okolnosti preko interneta sam se prijavila na Tamarinu radionicu o meditaciji, prvi put u životu sam se srela sa meditaciojom. Kako se život dalje igrao samnom, pošto sam smatrala da su ta jutra i večeri normalna pojava, a da pušenje nije, jer pušenje sam sama izabrala. Videla sam da Tamara radi hipnoterapiju koja pomaže kod odvikavanja od pušenja, i krenula u nepoznato. Znala sam da je količina cigareta direktno vezana sa mojim psihičkim stanjem, i godinama u nazad ne mogu da ostavim cigare, i istražujući sebe sam takođe znala zašto i kako sam propušila, i zašto i kako se trujem, ali nikako na svesnom nivou nisam uspela da ostavim cigare. I onda sam shvatila, kod Tamare, da su cigare samo posledica, posledica mog života i moje tuge, posledica mojih negativnih misli, i mojih strašnih jutra i večeri.
I krenule smo zajedno u avanturu, u avanturu gde je ona znala kako izgleda ishod. A ja? Meni je to bilo skroz nepoznato, kao sad da me neko pita kako izgledaju marsovci, jer ja ne znam kako izgledaju marsovci, tako i tad nisam znala kako izgleda probuditi se zadovoljan i srećan. Meni je taj osećaj bio apsolutno nepoznat.
Posle prve hipnoze, u koju pritom nisam ni dovoljno verovala, jer sam neverni Toma, ja sam prestala da pijem lekove za spavanje. Posle prve terapije sam sticajem okolnosti otišla na kraći odmor, i prvi put u životu se odmorila, jer ja nisam znala ni da odmaram. Znala sam samo da brinem, da se sekiram i da se borim, znala sam samo za stres. Međutim, tad se javlja nov osećaj, ja se odmaram, ja vidim boje, ja uživam. Oooo..čudnog li osećaja. Ne znam šta me snašlo. Nisam pod stresom što nisam na poslu, nasmejana sam i vesela. Ali ne nasmajena kao pre, jer pre sam se smejala da ljudi nevide moju tugu, a sad je nešto počelo da se budi, počela sam da dišem i osmeh je bio iz duše.
Krenula je jedna terapija za drugom i krenulo je to, da ja ne prepoznajem samu sebe. Sviđa mi se osećaj, a pritom ne znam s njim šta da radim.
Tamara je terapijama, kod mene u 40-toj godini postigla, da naučim da uživam, da naučim da živim, da naučim da budem srećna, da mi jutra budu divna, a večeri još lepše. Uspela je da probudi u meni sve osećaje koje nisam ni sama znala da postoje. I da mi je neko to prepričavao i govorio da je to moguće, ja bih rekla: „Ma daj, možda je uspelo kod Pere, kod mene sigurno neće, jer ja sam takva i takva…“
Naučila sam kako da bolje komuniciram sa decom, sa okolinom, kako da se nosim sa stresom i nervozom.
I ne bih da bude hvalospev, ali Tamara, hvala vam za saosećajnost, ljudskost, humanost. Hvala vam za sate i sate potrošene na mene. Hvala vam što postojite i što na tako dobar način prenosite veštinu i posao koji radite, jer ja nikad ovo sama ne bih uspela da uradim. I hvala vam što ste mi otkrili da život ipak može biti divan i u Srbiji.
Ceo ovaj tekst pišem, jer imam želju da svima prenesem moju radost i moju promenu, da svima kažem da mogu, da svima kažem da je lako i jednostavno izaći iz mraka na sunce.
S poštovanjem,
Svetlana